28
petak
veljača
2014
Sve se preokrene u sekundi
Vrijeme prije nove godine bilo je burno. Gužve na poslu, izlasci, tradicija ispijanja kuhanog vina na Trgu, dejtovi.... uz sve to pokušavala sam nekako srediti svoju financijsku situaciju. Tj. izlaziti i živjeti uz minimalne troškove. Uz sve to držao me neki optimizam cijelo vrijeme. Sjećam se da sam rekla frendici: " nisam nikad imala manje love i bila sretnija nego sad!".
Mama se spremala na neku operaciju,kao neka sitna kvržica, doktor je rekao da je to najbolje odstraniti, nije ništa strašno. čekala je termin. Sve je to bilo nekako normalno, kao da ide vaditi zub. Bar je ona to sve tako prezentirala. Otišla na operaciju, odstranili joj kvržicu i dojku. Tumor. Znala je ali nije htjela da se brinem. Nikome nije rekla do poslije operacije. Šok. Živjela sam kao u nekom vakuumu. Posao sam odrađivala uspješno ( misli su bile jako daleko), trača u bolnicu, kupovinu, nisam ni jela. Prošao je taj tjedan i došla je kući. Kao da ništa nije bilo. Vesela kakva je uvijek, pojela je ručak koji sam joj napravila i sjela u svoju fotelju. Sa svojom križaljkom. Taj dan uhvatila me velika kriza. Imala sam osjećaj da se sve promijenilo, da ona više nije ona ista žena, da će sve biti drugačije. Pokupila sam se bauljati po Pevecu, Lesnini....vozikala se okolo. Vraćala se kroz Špansko ( koje znam skoro ko mali prst) i uspjela se zamalo izgubiti. Totalna dekoncentracija. Drugi dan sam bila bolje. Svaki dan poslije toga bio je lakši. Pričala sam sa prijateljima...svatko je imao nekakvo slično iskustvo...ovome je mama to prošla, druge dvije prijateljice su imale očeve sa tumorima. Svatko mi je ispričao svoje iskustvo i dao mi podršku. Frendica sa kojom sam odrasla i koja je prošlo ljeto izgubila oca, svaki dan se samnom šetala oko Jaruna. Čak i kad je bilo jako hladno. Sve sam prihvatila ali ne da će morati na kemoterapije. Ali kao i većina žena koje to prođu, i ona je dobila svoje terapije. Kemoterapije, zračenje... Prvo kemo podnijela je odlično! Htjela je ići i na plac no rekla sam joj nek se ide doma odmarati. vesela je i pozitivna. Neki dan joj je otpao prvi pramen kose. nazvala me na posao i rekla mi da bi ona popodne po periku. Otišle smo i izabrale joj super kratku plavu periku, stoji joj predobro. Nikad čovjek nebi rekao da je to perika. Uznepredovala je ta industrija :)
Kosa joj je u ovih par dana prilično otpala. Ne zamara se ona. Šeta po Jarunu, gleda svoje serije, živi kao i prije. Pridržava se prehrane, ne jede slatko ( to joj najteže pada). neznam kako će preživjeti bez šaumšnita u kojima se davi. Izdržat će još par mjeseci bez oblizeka.
ja sam uz nju pozitivna, takve smo obadvije. Svaki dan nam je neka sprdačina na pameti. Nemogu reći da mi ovo sve nije šok i da mi ne idu suze na oči nekad kaj ju gledam. Ali nesmijem zbog nje biti slaba. Ili barem ne pred njom.
Do prije mjesec i pol najveći problem su mi bile financije, bivši koji se opet počeo javljati, i da li ću za Novu godinu na Trg ili Zrinjevac ( ovo zadnje je zajebancija). Sve se okrenulo. Nismo pesimisti i vjerujemo u najbolje. Imam predobre prijatelje, familiju, susjede. U ovakvim slučajevima to najbolje spoznaš. Koliko god sam umorna i iscpljena od svega, toliko imam neku novu snagu za neke nove početke i ideje.
U srijedu idemo na 2. kemoterapiju.
komentiraj (11) * ispiši * #
22
ponedjeljak
srpanj
2013
Life is good....
...kad si ga tak posložiš.
Kad se opustiš i naučiš drugačije gledati na stvari.
Kad prihvatiš da nije sve jako jako crno ali niti da je stalno bijelo.
Kad radiš na sebi, educiraš se, treniraš.
Kad prihvatiš da godine nisu jednake stanju duha.
Kad imaš ekipu s kojom se možeš smijati glupostima, koja te prhvaća blesavu kakva jesi, kad upoznaš nekog novog i on odmah u tebi prepozna te iste blesave karakteristike.
Life is good kad se on javi nakon 5 mjeseci, predloži kavu, a ja mrtvo-hladno kažem ne...
komentiraj (18) * ispiši * #
20
ponedjeljak
svibanj
2013
Fear less, hope more...
Vidjela sam ga, iz auta. I okolnosti su bile na mojoj strani, hvala bogu jednom i na tome. Išla sam na piće s jednim dečkom koji nije iz Zg, bila sam opuštena, pokupila ga pred hotelom da mu ne objašnjavam gdje da se nađemo. Vozila lagano prema parkingu, pričali usput, sunce je pomalo zalazilo i činilo mi se da će to biti ugodan susret. Približavajući se parkingu malo sam usporila, na ulazu uvijek ima pješaka. Pazeći na te iste pješake, pored mene je biciklom prošao ON. Nije me skužio. Sigurno nije jer bi se zaustavio. Bez obzira na sve između nas, znam da bi se zaustavio. Najčudnije ili najsmješnije u tome je što sam ja ostala u isto vrijeme i iznenađena i mirna. Pogledala sam u njega kao da je bilo koji poznanik, vozila lagano do parking mjesta, usput pričala sa M. koji je sjedio do mene. Ovo je prvi put da sam ga vidjela otkako smo imali "razgovor". I dobro je ispalo, i bolje nego sam mogla zamisliti. I znam da nisam bila u autu, da sam hodala po cesti, znam da bi se pozdravili kao svi civilizirani ljudi. I zato sam mu instiktivno poslala sms, i napisala mu da sam ga vidjela i "pozdrav"...čisto da ga pozdravim. Nisam očekivala ništa povratno, samo sam htjela dati mu do znanja da smo se mimoišli... Odgovorio je i on pozdravom. I to je bilo to. Prošetali M. i ja do Cvjetnog, sjeli na piće, pričali i smijali se. Do auta opet šetnja, držanje pod ruku i na kraju neočekivani poljubac. Kući sam se vozila sretna i smirena. M. nije potencijalni ali mi je ta večer sa njim jako dobro "sjela". I ako sam već morala sresti NJEGA, neka nisam bila sama. Znam koja bi mi koma bila da je on prošao sa nekom drugom...ma ne želim ni misliti. Neću lagati, dok sam bila na piću, pogledala sam tu i tamo u mob, možda sam očekivala da će me u sms-u pitati kako sam, započeti neku priču.... A opet, ćemu to? Sama sam mu dala do znanja da nema više toga. Njemu sam zabranila da se javi, ali sam sebi otvorila tu mogućnost..kao "ako ću ikad htjeti znati da li si živ, poslat ću ti mail". Mail je dovoljno služben.
Tri mjeseca su prošla. Nije se ništa revolucionarno promjenilo, ništa opipljivo. Nisam se ludo zaljubila, mada sam upoznala par ne loših komada. Trenutno mi nitko posebno ne okupira misli. To su te neke "vidljive" promjene...valjda.
Živim, putujem, educiram se. Smijem se!
"Fear less hope more" je moja najnovija tetovaža.
Stanje uma JE drugačije. Lakše se diše. Nema više gorčine kad razmišljam o lošim stvarima, a kad pomislim o svemu dobrome što smo prošli, obuzme me neki lijepi osjećaj. Ja njega volim, to se nije promijenilo. Ali idem dalje.
Nadam se da sam na dobrom putu..... 
komentiraj (16) * ispiši * #
22
petak
veljača
2013
I did it....
Obavila razgovor. Trebala sam to odavno. Očito nijedan od razgovora koji sam do sad vodila s njim nije bio dovoljno finalan. Ili ja nisam imala muda da to presječem? E pa evo ga sad. I sad tek vidim koliko lakše dišem. Bez obzira što sam ostala bez ljubavi za koju sam mislila da je TA I JEDINA i da se čekanje možda ipak i isplati, Koliko god boljelo, ono da "istina oslobađa" je prokleto točno.
Evo.....mail koji sam tu večer pisala frendici ( bez cenzure osim na imenima)...
"Slušam Birdy...teško mi je. Čak sam putem do doma osjetila olakšanje, no znala sam da je samo pitanje sekunde kad ću se zbedirati. Našli smo se u mom kvartu, tj. ja sam ga pitala jel može doć bar do savskog mosta, a on je produžio u kvart. Otišli smo u pronaći gdje ćemo sjesti, htjela sam biti u bircu gdje su zaklonjeni separei da me nitko ne vidi ako se rasplačem, jer sam mu odlučila reći sve ma kako god bilo. Nisam mu rekla u bircu, nego poslije u autu. Na cugi je bilo ok, pricali, sve me ispitao....jedino što je bilo drugačije su bile te pauze po pola minute, čak i minutu gdje bi šutili jer ja nisam laprdala kao obično. Odveo me na kebab, mada sam mu 10 puta rekla da nisam gladna i da nemogu jesti. Na cugi me ispitivao za zeku, pitao me za tebe, sve je bilo ok.... no meni se želudac samo stiskao i stiskao. Otišli smo po kebab, sjeli u auto, ja kao jela ( jedva) i sve skupljam hrabrost da izgovorim uopće išta! I onda sam spremila kebab...tj. dala sam ga njemu jer mi nije nimalo bilo do hrane. I počela pričati, sve što mi je bilo na duši....ma sve što sam i tebi već rekla. I da mi je teško, i da su prošle 4 godine, i da sam se maknula od njega jer mi je bilo već dosta svega, i da znam da ima težak karakter ali jebiga...teško mi je, u srcu mi je i nemogu si pomoć. Čak sam mu rekla da je meni jasno da je djelomicno on meni i „krao“ vrijeme jer realno, da me voli već bi se mi pomirili ili ponovo spojili. I onda kad je tvoja T. rekla da su to samo izgovori da on mora diplomirati kao da su mi se oči konačno otvorile. I njemu sam rekla da čisto sumnjam, bez obzira što mi je on 100 puta rekao da ce bit lakse kad diplomira, da ce se meni prvoj javit i rec EVO, JA SAM SAD SPREMAN ZA TEBE! Tako sam mu rekla.... uglavnom, kroz sve to kaj sam mu rekla, dala sam mu do znanja da mi je teško, da mu nemogu bit frendica, da ću se uvijek nečemu nadati, da sam svjesna da je težak i da me 100 puta iznervirao ali da mi je u srcu i da ce biti uvijek. Ali da je sad dosta! I da sam mu to sve trebala reci jos tada kad sam odlučila se distancirati....samo sto tada nisam imala potrebe vise mu ista govoriti jer nije zasluzio. Pa sam se povukla bez objašnjenja. Što je meni bilo jako hrabro, jer sam ja tip koji bi sto puta raspravljao i uvijek bi mu umala potrebu nekaj nabijati na nos. A tada sam nestala bez riječi...i to mi je bilo nekak jebeno. Tada. A sad sam mu to sve tak i rekla , da sam se nakon tog izleta u Rovinj maknula od njega, da sam vidjela da to sve nikud ne vodi i da mi se nije dalo voditi s njim nikakve razgovore jer mi je dopizdio.
Ma iznenadio se, nije znao kaj bi mi rekao...pa je rekao da on zeli da si ostanemo dobri, ali ako ja to ne zelim da onda on to mora postovati. Pa sam ga pitala jel on svjestan da svaki put kad bi me dotaknuo da bi mi svjesno napravio kaos? I da to može raditi samo netko tko se brine za svoje dupe! I pitala sam ga da pošto me dobro zna, i zna da sam osjetljiva na njega, zasto me nije pustio na miru? A kaze da nije razmisljao....da me htio vidjeti, dotaknuti...Ja nisam htjela razgovor dovesti na taj nivo da mu kažem da me samo iskorištavao i da je đubre...nego sam mu rekla da to nije bilo u redu, da je trebao bolje razmisliti i odavno se maknuti jer je i prije godinu dvije isto znao ovo što i sad zna- da nije spreman za ozbiljne stvari. Ma svasta sam mu rekla, ali sam se trudila biti na „nivou“....znaći, sve izbaciti iz sebe ali na neki ljudski način a ne „ ti si đubre koje me iskorištavalooo, uništio si mi živoooot, ubit ću teeee“. Nemogu reć' da nije bio tu i čak i skočio kad god je meni nešto trebalo. Rekla sam mu da je teško nekoga naći, da je meni prošlo 5 godina otkad ga znam i da su mi tu bile možda i presudne godine da si sredim život. Ali nije on tome kriv. Rekla sam mu bitne stvari koje mu zamjeram, i da bez obzira što je prošlo već godina i pol od nekih stvari da on mora to znati. I da ga ne gledam kao idealnog, da ima dosta toga što nije u redu...ali jebiga, trebao je prije misliti. Uvijek sam mu govorila da pazi kakav je prema ljudima, tako da svakome može pogledati u oči. Rekla sam mu da je meni malo falilo da ga na cesti ni ne pozdravim, imala sam i takve faze. Da me boli dosta njegovih ružno izgovorenih riječi. I da je to sve pridonjelo tome da mu pogotovo nemogu bit frendica i biti tu kad njemu zatreba. Da ne misli da je idealan, i da je sve zaboravljeno. Ma dobro, pričat ću ti kad se vidimo, sad pišem kak mi padne na pamet. Bili smo na parkingu od shopping- centra, odjednom se netko parkira do nas, potrubi, a ono R. i K. Pa smo s njima malo pričali....ah....Njih dvoje ludi i nasmijani a ja u kurcu....uuf...
Ovdvezla sam ga do savskog mosta, tamo ga je čekao frend, u nekom bircu, našao mu je neki posao pa su se isli dogovoriti za to. Kao da sutra ide u neki odvjetnički ured po neke kompjutere pa da ih popravi ili tak nekaj. Ma nisam ga ni slušala. Putem do save sam mu još jednom rekla da mu zamjeram sto mi je u Istri ogrebao auto, sto se nije ispricao nikad niti se stvarno potrudio ili ponudio da to nekak riješi. I rekla sam mu da je to samo lim ali opet, da je to moj auto, koji ja nisam dobila i da me boli sto se on prema tome ponio na takav nacin. A on je onda poceo kako je njemu bio stvarno bed....ali sam ga prekinula i nije dovrsio recenicu. Kad sam ga dovela do save, rekao mi je da mu je drago sto me vidio, a ja na to da nema vise javljanja, vocap, poruke, nista. Da ja ako cu ga IKAD htjet cut, poslat cu mu mail. Tu je zasutio, bas se vidlo da mu je krivo, izasao je iz auta, nije ni bok rekao, ja sam promrmljala „pozdravi M.“, a on jedva izustio „ i ti mamu“, stajao je pokraj auta, zatvarao vrata, i dalje je sutio a ja sam samo brzo mahnula i odvezla se. E da, prije nego sam mu rekla da nema javljanja, znaći čim sam zaustavila auto kod save, okrenuo se prema meni, nasmijao i rekao „popravit cemo sve“...neznam na sto je mislio, vjerovatno na auto, ja sam prekinula taj osmijeh tim svojim završnim svečanim djelom „ja ti se vise necu javljati...“ E tu je ostao paf. E nemreš bit pošten i jeben, stari moj.
Nek razmisli malo da život nije bajka, i da prema ljudima treba bit fer i ne misliti jebeno samo na sebe. I da pošto je oduvijek znao kako se ja osjećam, daje ovo ovako konkretno mogao reći i prije. Jer ovo je prvi put da je to tako rekao- JA SE JOŠ NE MISLIM ŽENITI. Što je u konačnici i super, a ne da je jebeno okolišao...kao što uvijek i je.... E a kad sam ga pitala da ZAŠTO to tako nije prije rekao, a imao je sto prilika jer smo u ove 4 godine vodili milijuuuuun razgovora, odgovorio je da nije onda tako mislio, da je pretpostavio da to dođe s vremenom, da je pola njegove ekipa s faksa poženjeno, čak njegovih godina...pa je mislio za godinu, dvije tri i i on će to poželjeti. Ali evo, u ovom trenutku njemu to nije ni na pameti. I kao rekao je, a tko zna što se promjeni za pola godine. Rekla sam mu da ce se vjerovatno ozeniti za neku koja ce se nac u tom trenutku pokraj njega, a da l ce stvarno biti sretan to samo on zna....
Meni je stvarno idiotski da ja njemu kažem EEE, NIKAD NECES BITI SRETAN, SAMNOM SI IMAO SVE, BLA BLA...Tko sam ja da to njemu kazem. Evo, sad mi se cak i cini da je sve to bila zabluda, da on mene nije ni u pola volio kao ja njega....Da sam 5 godina fantazirala. No da sam fantazirala, onda ga vjerovatno nikad nebi ostavila. Ipak u meni koliko god se ludo zaljubim, ima doza svjesti.
Nekako u sebi sam znala da se veceras razgovor nece zavrsiti sa njegovim I JA TEBE VOLIM I NEMOGU BEZ TEBE. Znala sam jer je puno vremena proslo, i da je to i mislio vec bi mi to rekao. Tako da nisam bila u nekim fantazijama prije ove cuge. U biti sam samo to htjela sto prije rijesiti. Svega sam bila svjesna ali je onaj neki zadnji tračak nade bio u meni....da ću možda, samo možda, večeras doći kući sretna sa punim srcem. Jer će me netko nagraditi za to što sam skupila muda i ovo mu sve rekla....
Idem zapalit cigaretu...."
komentiraj (29) * ispiši * #
10
četvrtak
siječanj
2013
Time to say goodbye...
4 godine se borim sa nama...sa svojim emocijama....4 godine su prošle otkad sam rekla "gotovo je". Da ja sam rekla jer sam se izgubila u svojim emocijama, u svemu...kaos. Mislila sam, koliko god te volim, bit će lakše ako sve prekinem jer ću biti možda mrvicu mirnija i neću se boriti protiv nemogućeg. Ali ne, tek tada je krenulo. U nekim normalnim okolnostima, nakon prekida, usljedila bi tuga, bol, bijes, pa lagano vraćanje u normalu, primjećivanje drugih ljudi, nova ljubav, izljećenje. Ali ne! Mi smo krenuli čudnim putem. Stalno si bio tu, javio se, htio me čuti. Na svako pitanje "zašto si tu?" rekao bi da ne vidiš razlog da me ne čuješ jer naša veza nije završila ružno. Nije da smo se varali ili tukli pa da se mrzimo? Družili smo se, ljubili, ponašali se kao da nismo ni prekinuli.... U početku je svaki takav period završio mojim pitanjem "jel ovo znaći da smo opet zajedno?" i tvojim " ma neznam...". Nikad nisam dobila konkretan odgovor. Ni dan danas. I kad sam ti vrištala u slušalicu "zaboravi me i ne javljaj se nikad više!!!", ti si pričekao neko vrijeme i opet se pojavio.Kad sam ti prošle godine rekla da ćeš mi uvijek biti drag ali da se moram maknuti i da ja nemogu biti tako intenzivna u druženju sa tobom, rekao si "nemoj se udaljiti, molim te". I sam si priznao da je čudno sve ovo što nam se događa. Nismo prijatelji, nismo skupa, nego "bivši" koji previše paze jedno na drugo. Probala sam sve, živjela sam, putovala, ljubila druge... nisam te izbila iz glave. Neki mi kažu da sam hrabra što sam prekinula sve dok sam te još jako voljela. Neki kažu da ne razumiju taj naš odnos nakon prekida. Ja ne razumijem isto. Prije godinu dana napravila sam rez, distanca veeelika....zvao si na kavu, na nisam htjela, zvao si opet, ignorirala sam te.... Nismo se čuli dugo. Mislila sam da sam konačno uspjela. Bila sam bahata preko tih jedva dva-tri maila koja smo u međuvremenu izmjenili. Ti nemaš nikoga, ja nemam nikoga... Uvijek si tu ako mi treba ali opet, nemam te. Tko je tu lud? Prije je sve bilo jednostavnije. Veza pukne, tuguje se, prođe vrijeme i ko nova sam. Ali sad više ne....Sad jesam nova u jednom pogledu, radim na sebi koliko mogu, živim. Ali nakon tebe ostala mi kao neka "greška" na srcu. Neki bi rekli "ma vi ćete završiti zajedno, sve ukazuje na to". Ne tješe me takve riječi kao nekad. Nije da patim, da ne spavam, da ne živim.... već što imam feeling da dok jednom za uvijek to ne riješim s tobom neću nikad biti totalno free!
Nema više "frendovanja"... ili jesmo ili nismo.
Nije da se pitam jel stvarno vrijeme da se kaže goodbye, sada to znam.
komentiraj (10) * ispiši * #
14
petak
rujan
2012
A kako vi živite?
Neću pisati o sebi, nego me zanima kako vi živite? Što vas pokreće svaki dan? Jel živite "posao-kuća-birtija" ili ipak iskoristite svaki trenutak za nešto kreativno, za nešto svoje? Jel putujete? Izlazite?
Okružena sam različitim ljudima, što prijateljima, poznanicima a što kolegama. Svatko ima svoj stil "življenja". Od ljudi kojima je jedino zadovoljstvo doći kući, najesti se i bacit se na kauč ( nije li nam to svima gušt?), do onih koji stalno zvrndaju okolo, bave se sportom, idu na razne tečajeve... Znam curu koja ima dvoje djece, stalno je u pokretu, razvozi klince na trening, ima super brak, ništa joj nije teško i stalno je u pokretu. Aktivna i uvijek dobro raspoložena. Znam curu koja živne samo kad ima nekog frajera u igri, ona joj niš' nije teško. Dok nema nikoga ( a to je većina vremena) nezadovoljna je i ne živi baš punim plućima.
Činjenica je da svi živimo prema svojim mogućnostima. Druga činjenica je da je došlo neko šugavo vrijeme krize i nezadovoljstva i da nas je, barem malo, i to prevladalo.
Ljudi moji, jel stvarno ŽIVITE?
komentiraj (33) * ispiši * #
04
subota
kolovoz
2012
Od sutra u crkvu?!
O da, svi su na moru! Imam previše slobodnog vremena. Nakon što obavim shopping, kavu, "kuhanje", pospremanje, gledanje filma i dalje ostane too much vremena. Neki bi odspavali..ja ne! Ja si složim rum- kolu ( jer je sve drugo već dosadilo), dopisujem se sa frendicama koje piju koktele na plaži i usput analiziram i razmišljam o životu. Poznato je da bi sve bilo lakše da se manje razmišlja a više djeluje ali eto....tražim odgovore na jako važna životna pitanja ( stvarno jako važna, moš mislit), kao npr: godine idu, nisam se udala...gdje su normalni muškarci....jel opet upisivati faks...GDJE UPOZNATI NORMALNOG FRAJERA?? Jel ima toga još? Frendici sam napisala da sam ukleta ( ili prokleta) pa sam dobila odgovor, tj. tri mogućnosti: Postani lezba, udaj se za arapa, okreni se bogu! Šalila se ona. Mada, dođe mi da razmislim o sve tri opcije, hmm?
Ljeto je super ali čekam jesen, to mi je uvijek označavalo neke nove početke...novi tattoo, novi tečaj, nova frizura, novi izlasci. Koncert Peppersa! 
I da, definitivno ću manje razmišljati. Čaša mi je prazna. Vidimo se!
komentiraj (16) * ispiši * #
